Darija ŽilićUPOZNAVANJE LILIT

Dating > Darija ŽilićUPOZNAVANJE LILIT

Click here: ※ Darija ŽilićUPOZNAVANJE LILIT ※ ♥ Darija ŽilićUPOZNAVANJE LILIT

On predbacuje ljudima da ga ne razumiju, jer jezik kojim govori čovjek pretpostavlja jasnoću i razgovijetnost, ali ne zna za dubinu. Uz mačke se veže problem kojim se bavi feministička kritika — imenovanje. Otada objavljuje kontinuirano, u pravilnim vremenskim razmacima, a pjesme su joj uvrštavane u antologije, nagrađivane i prevođene na petnaestak jezika.

Nalazimo vilenjake, vukodlake, gnome, zombije. Još je Cvitan uočio da residuume ljudskog identiteta pjesnikinja traži u stvarnosnoj biti od koje stvara intersubjektivne objekte, nove stvari i nove subjekte. Autoarheologija, metatekstualnost Treću fazu čine dvije zbirke pjesama, Njen izlog darova i Vješturkov tanac u reciklažnom dvorištu, te ciklus pjesama koji je objavljen u Republici. Knjiga započinje i završava tvrdnjom da je utjecaj majke paralizirajući. Čovjek je, bez prethodnika i bez nasljednika, isključivo ono što od sebe učini, a čak se i za jezik kao modus stjecanja modaliteta mora boriti. Kada govori o sjećanjima i odolijevanju, obraća se gradu. No pritom ne eksplicira o kakvom tipu osjećajnosti je riječ. Čitajući zbirku Tako prolazi tijelo, nakon iskustva čitanja svih onih zbirki koje slijede, nalazimo topose koji se nastavljaju.

Mnoge su teoretičarke tematizirale odnos majke i kćeri. Ona se ponekad otvara i zaumnome, nadrealnom, izvaniskustvenom npr. Odnos junakinje i majke ispunjen je ravnodušnošću — majka bere koprive koje su katalizator za nestajanja ravnodušnosti.

- Tako svoju poziciju doživljava i Sarah Kofman.

Darija Žilić UPOZNAVANJE LILIT 2002. Upoznaj Lilit presjek je kroz pjesništvo autorice koja kontinuirano objavljuje već punih četrdeset godina, čije je pjesništvo već odavno postalo dijelom antologija, ali je i, nažalost, ostalo pomalo nepoznato mlađim generacijama pjesnika i čitatelja. Sonja Manojlović pojavila se u književnom životu sa svega sedamnaest godina zbirkom pjesama Tako prolazi tijelo 1965. Otada objavljuje kontinuirano, u pravilnim vremenskim razmacima, a pjesme su joj uvrštavane u antologije, nagrađivane i prevođene na petnaestak jezika. Njezinu prvu zbirku Tako prolazi tijelo kritika je oduševljeno prihvatila: gotovo u svim kritikama provlači se isticanje povezivanja emocionalnosti i misaonosti, te naglašavanje iskustva i dovršenosti autoričina pjesničkog izraza. Cvjetko Milanja zapaža u pogovoru izabranih pjesama Upoznaj Lilit da se Sonja Manojlović dadne voditi čistim osjetilnim viđenjem, koje je harmonično i uravnoteženo mišlju, što će posebno apostrofirati zbirka Sarabanda 1969. Već spomenuti Sabol uključuje njezino pjesništvo u tradiciju, povezuje je s A. Šimićem, te ponajviše s pjesnicima krugovaške i razlogovske generacije zbog simbola i pojmova koje koristi — ljubav, svijet, zemlja, krv, smrt, poraz, vlast, podanici. Milanja je stavlja u kontekst pitanjaša jer smatra da je s tim kontekstom povezuje koncept tijela kao činjenice trošenja. Iskustvo i zrelost su ponajviše iznenadili kritičare, a ujedno ih natjerali da postave pitanje kako će se dalje odvijati njezino pjesničko stvaranje, je li zrelost došla prerano i hoće li se rasplinuti. No to se nije dogodilo jer je Manojlović objavljivala u pravilnim razmacima i pritom je kritika pomno pratila njezino stvaralaštvo pokušavajući ga sistematizirati i tumačiti. Svakako jedan od važnijih analitičkih tekstova predgovor je Civilnim pjesmama koji je 1982. On osobito naglašava kako je egzistencijalna analitika, uočena još 1965. Čovjek je, bez prethodnika i bez nasljednika, isključivo ono što od sebe učini, a čak se i za jezik kao modus stjecanja modaliteta mora boriti. Maleš se posebno usmjerio na analizu simboličko-semantičke rešetke u netom spomenutoj knjizi. Upravo zato Maleš inzistira na nadknjigovnoj shemi tih simbola i ovako je usustavljuje: Tijelo Tako prolazi tijelo — Ljubavnik Sarabanda — Grad Davnog stranca ljubeći, Sarabanda, Jedan espresso za Mariju — Djelo Jedan espresso za Mariju. Bitno je naglasiti kako se simbolizacijska značenja iz prve zbirke nasljeđuju u prostoru drugih knjiga, tako da se samo mijenja ključni nosilac simbolizacije. Prijašnju simbolnu polarizaciju Tijelo-Vatra, Tijelo-Svjetlost pjesnikinja umnaža protočnim simbolima jezika. I dok je za pjesništvo egzistencije važan paradoks suprotstavljenih pojmova, Sonja Manojlović se igra otkrivajući srodnosti i suprotstavljenosti unutar dijelova stiha, pa dolazi do lomljenja sličnih cjelina. Time se još više naglašava ludička sposobnost jezika. Posebno se to očituje u zbirci Babuška u kojoj se upozorava na složenu prirodu jezične autonomnosti u pjesmi, te se najbolje očituje da između jezika i tijela ostaje prijepor koji ne razrješava puko ovladavanje jezikom. Dalibor Cvitan pišući o pjesmama iz zbirke Babuška ističe da se u pjesništvu Sonje Manojlović opaža jedan razvoj od konstituiranja egzistencije pod okom drugoga u zbirkama Tako prolazi tijelo i Davnog stranca ljubeći do afirmativnog ulaženja egzistencije u reičku ili šozalnu sferu u zbirkama Jedan espresso za Mariju i Civilne pjesme Republika, br. Osim toga, Cvitan naglašava i da, bojeći se masivnog bitka, a s druge strane pojmovnih apstrakcija u koje može prijeći egzistencija, pjesnikinja odabire stvari i životinje kao mnogo bolje residuume ljudskog identiteta od ljudi samih. Upravo u tom ironijskom modusu nužno je tumačiti i autoričine česte deminutive. Čitajući zbirku Tako prolazi tijelo, nakon iskustva čitanja svih onih zbirki koje slijede, nalazimo topose koji se nastavljaju. Tijelo je situirano u prostoru, ono omogućuje perspektivu, u njega ulazi svijet i čini ga ranjivim. Jer sve je već prezrelo, sazrelo, ali ostaje pitanje da li se uopće išta i dogodilo. Autor pogovora knjige izabranih pjesama Upoznaj Lilit Cvjetko Milanja u središte svoje analize također je postavio tijelo. Time je naznačena preobrazba noćnih, tamnih figura u dnevne kritičar je imao uporište u antropološkim figurama imaginarnog. Milanja usustavljuje pjesništvo Sonje Manojlović na sljedeći način. Prvu fazu čine tri zbirke: Tako prolazi tijelo 1965 , Davnog stranca ljubeć 1968 i Sarabanda 1969 , drugu opet tri zbirke, Jedan espresso za Mariju 1977 , Civilne pjesme 1982 i Babuška 1987 , a treću zbirke Njen izlog darova 1999 i Vješturkov tanac u reciklažnom dvorištu 2001. Milanja ističe kako gotovo da i nema stručne kritike koja nije rabila pojmove egzistencijal-analitike u vezi s prvom pjesničkom fazom. U takvoj ontologiji subjekt je sačuvan samo kao apstraktni humanistički subjekt. On je sama razgradnja jezika, tj. Upravo zato i svoj pogovor Milanja usmjerava prema tematiziranju tijela kao subjekta u autoričinu pjesništvu. Za razliku od prve faze u kojoj su se rijetko pojavljivali toposi urbano-civilizacijskog stratuma, u drugoj se fazi ističe prepoznatljiv tip društvenoga, kulturalnoga, predmetno-simbolizacijskog sloja. O tome svjedoči i sama uporaba motivskog inventara stvari i bića, a ne apstrakcija, za predočavanje ljudskih stanja i modaliteta pojavnosti. Grad U drugoj se fazi svakako mora istaknuti topos grada kao mjesta, kako zapaža Maleš, koje nema samo sociološke, već i mitske oznake, riječ je o prostoru koji treba iznova osvajati Razlog za razliku, 2002. Kada govori o sjećanjima i odolijevanju, obraća se gradu. Milanja ističe da grad ostaje i kao pojam i kao prostor te u njemu osamljeni akter. U zbirci Njen izlog darova uz grad se veže bajkovitost. U ciklusu pjesama nastalom 2002. U njemu je tijelo-subjekt prepustilo mjesto sagledavanju potpune interiorizacije, a lirski subjekt dolazi do spoznaje o mogućoj depersonalizaciji. Krešimir Bagić pišući o Vješturkovom tancu zapaža da je riječ o unutarnjem monologu zrele žene koja se prisjeća vremena kada se intenzivno živjelo te da poetski muzealizira proživljeno i da mistificira uspomene Jutarnji list, 23. Autoarheologija, metatekstualnost Treću fazu čine dvije zbirke pjesama, Njen izlog darova i Vješturkov tanac u reciklažnom dvorištu, te ciklus pjesama koji je objavljen u Republici. Tu fazu Milanja označuje kao neku vrstu pospremanja, autoarheologije. I sam naslov u kojem se spominje reciklaža indicira memorabilne geste i emocije. U njoj je još više naglašeniji intertekstualni i metatekstualni sloj. U pjesništvu Sonje Manojlović česti su metatekstualni dijelovi, ona vrlo često ironizira pjesnike i pjesnički zanat, ali i samu instituciju književnosti, a voli i polemizirati s kritikom vlastitog pjesništva. Ovdje je nužno zapitati se kakvo je to dvoglavo čudovište žena-pjesnik, zašto kritičar jednostavno nije napisao — pjesnikinja. Cvjetko Milanja u pogovoru ističe da je Manojlovićkino pjesništvo u svojemu dubinskom tematskom i značenjskom sloju određeno feminilnošću, a ne nekim pomodnim feminizmom te da temom tjelesnosti progovara iz ženskog iskustvenog i doživljajnog subjekta. No pritom ne eksplicira o kakvom tipu osjećajnosti je riječ. I Sabol dosta neodređeno govori o tzv. Time ne eksplicira koje su to osobine i što znači ta posebna biologijska povezanost koja opet priziva esencijalizam. Milanja navodi kako su u Manojlovićke obično naslovi zbirke ili prve pjesme neka vrsta poetičkog manifesta. Stoga je važno ne zanemariti naslov ovog izbora — Upoznaj Lilit. Što nam on sugerira, na kakav nas put može odvesti? U kabalističkoj predaji Lilit je ime žene stvorene prije Eve, ne od muškarčeva rebra, već od zemlje. Kao žena koja je odbačena ili napuštena u korist druge žene, Lilit predočuje mržnju prema obitelji, bračnim parovima, djeci. Također se ističe da se nije mogla integrirati u međuljudske i društvene odnose. Nema eksplicitnog imenovanja Lilit, ali se često navode rušilačke žene — trovačica, proždiračica vremena, crna kraljica, božica Kali, starica ljudožderka. Zanimljivo je da se često spominju riječi koje su vezane uz razaranje: dinamit, šrapneli, kundak, batina, proždiranje, paljba, razbiti, ubiti, smrskati, ugristi. Pišući o prozi Irene Vrkljan, Bora Čosić piše o razlaganju patologije građanskog, obiteljskog doma Sarajevske sveske, 8-9, 2005. Ovo zapažanje moglo bi se odnositi i na poeziju Sonje Manjolović. Grad je taj koji diše, živi, a uz dom vezana je sljepoća, mirovanje. Mnoge su teoretičarke tematizirale odnos majke i kćeri. Knjiga započinje i završava tvrdnjom da je utjecaj majke paralizirajući. Tekućina koja potječe od majke i neophodna je za život djeteta sadrži istovremeno i led koji fiksira i paralizira kretanje i promjenu… Ogledalo upućuje na odnos odslikavanja, odražavanja: kćerka ponavlja život majke. Život je babuška, uvijek se u trbuhu jedne nalazi druga. No zanimljivo je da lirska junakinja traži onaj prostor između, odnosno pita se postoji li izbor između Smrti i Rađanja, odnosno mora li se smrti suprotstaviti rađanjem. Odnos junakinje i majke ispunjen je ravnodušnošću — majka bere koprive koje su katalizator za nestajanja ravnodušnosti. Uz majku je vezano sjećanje, čitanje s materine ruke, suhoća svijeta, ali i negacija, pokušaj stvaranja distinkcije koja se pojavljuje u više pjesama. U istoj pjesmi spominje se i pitanje čemu otac, čemu majka. Jedna bi interpretacija mogla poći lakanovski — Lacan je definirao tzv. Još je Cvitan uočio da residuume ljudskog identiteta pjesnikinja traži u stvarnosnoj biti od koje stvara intersubjektivne objekte, nove stvari i nove subjekte. U njenim pjesmama nalazimo kiborga, klona. Milanja uočava kako u posljednjem ciklusu pjesama, objavljenom u Republici 2002. Nalazimo vilenjake, vukodlake, gnome, zombije. Ona se ponekad otvara i zaumnome, nadrealnom, izvaniskustvenom npr. Na ta bih zapažanja dodala da u pjesništvu Sonje Manojlović, uz razna irealna bića, kiborge, klonove, nalazimo često spominjanje mačke. Ona mimikrijom, reproduciranjem tog teksta potkopava privilegiranu poziciju prvobitnog i originalnog diskursa. U toj se priči govori o ambicijama mačka Moora da postane pisac. On predbacuje ljudima da ga ne razumiju, jer jezik kojim govori čovjek pretpostavlja jasnoću i razgovijetnost, ali ne zna za dubinu. Takav jezik nije sposoban izraziti osjećanja, navike i običaje životinjske vrste. Mačkama ostaje da pišu, da ostave trag griff , da upotrijebe svoje kandže. Tako svoju poziciju doživljava i Sarah Kofman. I Sonja Manojlović mačku povezuje s pisanjem. Spominje i mačju galaksiju, zatim kandže-šape zarivene u vrtove, udarac šape, kliktaj kandže, histeričnu kandžicu. Uz mačke se veže problem kojim se bavi feministička kritika — imenovanje. Jer imenovanje je upravo izbjegavanje eksplicitnosti, određenosti, ukrućenosti. Kao da je nastala sama od sebe. Tijelo pak o kojem piše Sonja Manojlović nije nikad identično sebi i cjelovito, ono stalno rađa sama sebe, rađa u jeziku: u parenju slogova ponovo se rađaš.